Nakon "stvarnosne" proze evo i "stvarnosne" poezije: kontroverzan je pojam vraćen u književnu igru zahvaljujući Damiru Šodanu i njegovoj antologiji Drugom stranom. Hrvatska je poezija, misli Šodan, predugo bila tek "strogo intelektualna i samodopadna disciplina", što su mnogi možda i mislili, ali se tek Šodan usudio to i artikulirati. Šodan svojim izborom zagovara povratak Poeziji – pjesništvu Kavafisa, Miłosza, Herberta, Cardenala, Montalea, Simica, Enzensbergera, dakle Najboljem od Najboljeg... "čistoj" poeziji, Poeziji bez trikova, odnosno poeziji koja se ne skriva iza skuta Teorije i Jezika.
Šodan znalački pronalazi uzorne primjere u nedavnoj hrvatskoj pjesničkoj prošlosti: uz Milivoja Slavičeka, Antuna Šoljana i Johnnyja Štulića, potom Borisa Marunu i Danijela Dragojevića. Prepoznajemo u njegovu odabiru kako antologičara nervira činjenica što je pjesnik nekada bio vates, a danas tek anonimus: on želi izvesti novo hrvatsko pjesništvo iz njegova rezervata jer čvrsto vjeruje da pravo pjesništvo ima i publiku i budućnost.
Drugom stranom je hrabra, polemična i inteligentno sastavljena antologija, lucidno okrštena zvučnom novovalno-rockerskom sintagmom, antologija koja otkriva sliku pjesnika koji nalikuje na tajanstvene, ozloglašene, nepredvidljive Bolanove divlje detektive.
Kao novo
