Svojoj je umjetnosti Josip Zanki zadao čvrsta pravila, čvrste, utvrđene norme. Pravila su bezuvjetna i ne podliježu sumnji: postoji sedam slika, stupnjeva ili etapa, element ponavljanja, element izuzetnosti i na kraju element slobodnog djelovanja. Od estetičkog ili mističkog, u svakom slučaju alogičnog opažanja kozmičkog reda, nastaje kultna igra Postanka. Hermetičnost je razbijena likovnim prikazivanjem. Govor je prikaza duhovan, jezik je simboličan. Sinteza grafičke vještine i suvremenog slikarskog senzibiliteta urodila je ezoteričnim prikazom sedam transhistoričnih slika.
Narativnost je kod Zankija mala varka. Promatrača navede na vjerovanje u predočenu priču, nahrani ga pričom, namami na gledanje i čuđenje, povede u labirint duhovnog puta. Ritualno ponavljanje, cikličnost, mandalizacija, sve su to putovi preobrazbe nečega što poznajemo, a što postaje dio nove sintakse jedne dosljedne morfologije. Genius loci može biti važan u takvoj umjetnosti – pred nama je umjetnik koji civilizacijski pripada mediteranskom krugu onog Sredozemlja na koji se kulturno spušta Srednja Europa. Potrebno je samo naći nit smisla i stići ćemo kroz nataložene slojeve do arhetipa. Cjelokupna se Zankijeva umjetnost izdvaja od uobičajene, svjetovne. Ona je sinkretična, nastala na teozofičnim temeljima. Kodirana je i tajna, i traži objašnjenje.
Vrlo dobro
