Hodajući na rukama knjiga je Miroslava Antića na granici eseja, bajke i poetske proze. Autor svakodnevne pojave promatra iz neočekivanog kuta te ih pretvara u kratke, duhovite i misaone zapise o čovjeku, mašti, slobodi i sposobnosti da se svijet ponovno izmisli. Naslovna slika pritom postaje znak otpora navici i poziv na drukčije gledanje stvarnosti.
Antićev jezik spaja jednostavnost, igru riječima, paradoks i lirski zanos. Tekstovi su pristupačni, ali ne i površni: iza vedrine često se otvaraju pitanja odrastanja, usamljenosti, ljubavi i smisla. Knjiga se može čitati u cijelosti ili pojedinačno, kao zbirka kratkih poticaja koji čitatelja navode na osmijeh, razmišljanje i vlastito tumačenje svijeta.