Tatjana Gromača pojavila se na hrvatskoj književnoj sceni na prijelazu tisućljeća pjesničkim prvijencem "Nešto nije u redu?" i otvorila put novoj generaciji stvarnosnih pjesnikinja i pjesnika čiji snažan utjecaj u hrvatskoj i književnosti regije baštinimo i danas. U međuvremenu, poeziju je nenametljvo upustila u 'međuredovlje' proznih vrsta i novinarskih reportaža, ukoričila devet knjiga, dobila nekoliko važnih književnih nagrada te objavila američko izdanje romana "Božanska dječica".
I sada, dvadeset i tri godine kasnije, kako to i jest slučaj kod velikih, a nenametljivih pjesnika, Gromača se vraća poetskom pismu (od kojeg zapravo nikad nije ni otišla) bez pompe, skromno, a moćno i prepoznatljvo, svakodnevnim jezikom i izravno, zbirkom "Ivan Bezdomnik i njegove pjesme" podsjeća nas da je zapravo sve u redu, a ako i 'pjesnici bezdomnici' srču sada svoju juhu od kamena, praznu od neimaštine, gorku od poniženja, / U svemu ovome mora biti nešto dobro / Osjećam kao da smo tek stigli na Zemlju / Uz pomoć krhkih, nepostojanih niti što ih kroz tebe tka / Ovaj jezik tajnoga bratstva, poezija.
Vrlo dobro
