Premda se stihovi D. H. Lawrencea vrijednosno ne mogu mjeriti s njegovim proznim izrazom riječ je o važnoj dionici engleskoga modernističkog pjesništva koja je znatno utjecala na anglosaksonsku modernu i suvremenu pjesničku praksu.
Lawrenceova poetika »pjesništva neposredne sadašnjosti« izrasla je na temeljima vitalističkoga svjetonazora te na kriteriju autentičnosti i neposrednosti stvaralačkoga čina, slaveći ljepotu i punoću svih oblika života (ljudskog, životinjskog, biljnog).
Bogata izvornim misaonim i asocijativnim formama, raznovrsnim stilskim i izražajnim registrima, Lawrenceova poezija najdublje se osjeća u njegovim doživljajima stvarnih i duhovnih pejzaža, u očaranosti životnim bujanjem i obiljem, u umjetničkoj nadogradnjii kršćanske i mitske ikonografije. U posljednjim godinama života Lawrence pjeva i promišlja o suodnosu života i smrti kao iskonskoga temelja sveukupnog, pa tako i vlastita postojanja koje je tek nesavršeno i nedovršeno djelo prirode čiji se »vrhunski trijumf sastoji u tome: biti najpotpunije i nasavršenije živ«.
Kao novo
