Ono što Goulding zove »jugoslavenskim filmskim iskustvom« živo je na emocionalnoj razini. Jugoslavija je, naravno, mrtva - i malo je se tko sjeća rado. Ali, generacija koja je sad već ozbiljno ušla u srednje godine više se nego rado sjeća jugoslavenskog filma kao civilizacijske poputbine koja je obilježila naša djetinjstva i mladost. Premda su danas razdvojeni državnim granicama, stupnjem integracije i životnim standardom, svi ljudi preko 30 od Strumice do Jesenica dijele iskustvo jugoslavenskog filma kao esperanta na kojem se sporazumijevaju. Mnogo nas što dijeli - među inim i miris olova - ali sjećanje na Dolly Bell, na Šicera, na Dudeka, Kekeca, Banović Strahinju, Fulira, Perhana i Đimija Barku povezuje nas po memoriji, l u tom je smislu »jugoslavensko filmsko iskustvo« preživjelo.
Vrlo dobro
