Ljudi koje Zoran Žmirić vidi kroz leću svog literarnog kaleidoskopa žive svoje isječke stvarnosti, zaustavljene u trenutku kad je svijest načas odustala od rutine, podignula pogled i uhvatila se za naizgled malu i naizgled nevažnu stvar, prizor, misao, pokret zbog kojeg je dan ispao iz matrice i donio razliku. U tom jednom trenutku koji postaje tema priče događa se emocija koju i junak i čitatelj mogu proživjeti na način koji u život nosi neki novi pogled, stav, promjenu ili misao nakon koje puno toga više neće, ili barem ne mora, biti isto - a sve to bez pretenzije da se nude odgovori ili donose „rješenja“. Svaka je slika, svaki prizor iz kojeg nastaje priča, tek buba u uhu naše savjesti.
U tom slučaju je možda i najveća snaga ove proze - da iz „ogledalaca“ prikupljenih iz zaustavljenih trenutaka naizgled slučajnih odabranika svatko od nas stvara svoj mozaik kolektivne slike, intonaciju zajedničke stvarnosti, kolorit u kojem će boja doživljaja ovisiti najviše o našem kapacitetu za izrečeno i našoj potrebi da promišljamo svijet oko sebe, kao i našoj sposobnosti shvaćanja da i naše stakalce u tom mozaiku pridonosi kompletnoj slici.
Kaleidoskop Zorana Žmirića nije knjiga koja se samo čita. Ona se i promatra, istražuje, osluškuje, te svakim našim čitanjem nanovo ispisuje između redaka - tamo gdje smo se prepoznali, zamislili i osjetili da je prozni kaleidoskop namješten na našu „frekvenciju“, bez obzira jesmo li čuli glas emocija ili „samo“ zdravog razuma.
Vrlo dobro
