Radnja fantazmagoričnog romana Marka Dejanovića "Karte, molim!", prožetog stanovitim prigušenim egzistencijalističkim očajanjem, nekom gotovo nihilističkom sviješću o nemoći osamljenog, izmještenog subjekta da probije ili prekorači zid napuštenosti, zid koji ga odvaja od ostalih, jednako tako napuštenih, otuđenih subjekata, prožetog sviješću o neumitnim zadanostima prostora i vremena na koje smo osuđeni, odvija se u neodredivim, halucinantnim, "izmijenjenim" stanjima svijesti, negdje na razmeđu jave, sna ili duboke kome. Upravo ta perspektiva autoru omogućuje da progovori o neuralgičnim točkama nedavne prošlosti u koju je naša sadašnjost i dalje uronjena, i o budućnosti koja prijeti ponavljanjem prošlosti. U tom smislu, morali bismo se svesrdno složiti s pripovjedačem koji zaključuje, "Valjalo bi se probuditi".
Vrlo dobro
