Kaspar je dramski tekst Petera Handkea nadahnut pričom o Kasparu Hauseru, mladiću koji se u devetnaestom stoljeću pojavio gotovo bez sposobnosti govora. Handke tu polazišnu situaciju pretvara u osebujan kazališni eksperiment: naslovni lik na početku raspolaže tek jednom rečenicom, a njegov se odnos prema svijetu oblikuje pod pritiskom nevidljivih glasova.
U središtu drame nije klasična radnja, nego proces učenja jezika i njegove moći da oblikuje pojedinca. Glasovi Kaspara poučavaju, usmjeravaju i discipliniraju, postupno ga uvodeći u obrasce mišljenja i ponašanja koje društvo smatra normalnima. Kratke, ritmički strogo organizirane cjeline, ponavljanje i pomak između smislenoga i besmislenoga stvaraju napetost između osobne slobode i društvenoga prilagođavanja. Kaspar je istodobno eksperiment s kazališnim jezikom i kritičko promišljanje identiteta, poslušnosti i cijene koju pojedinac plaća kada prihvati tuđe obrasce govora.