Dvadeset i četiri minijature Kolodvorske proze Petera Webera započinju i završavaju suprotstavljanjem željezničkog kolodvora i Sikstinske kapele, mjesta paklenske buke i nebeske tišine. Između tih dviju krajnosti Weberovo se pripovijedanje kreće u zaigranom, bajkovitom fabuliranju, vodeći čitatelja od tihih lirskih prizora preko ekstatičnih masovki do tjeskobnih i grotesknih iskliznuća. U tom rasadištu novih urbanih mitova – velikom željezničkom kolodvoru – pisac postaje turistički vodič koji suvereno probija granice nastanjivih prostora, tvorac fantastične arhitekture i koreograf zagonetnih obreda anonimnih masa. Weberov kolodvor ukazuje se tako kao svijet skrivenih zbivanja i varljivih sličnosti, beskonačan univerzum u kojem red i anarhija ispituju svoje nove granice.
Peter Weber (1968) svakako je jedan od najzanimljivijih švicarskih, ali i europskih autora današnjice.
Vrlo dobro
