U hrvatskoj se književnosti rijetko pojavljuju pisci koji od teksta prave minsko polje, kod kojih je doslovno sve što uđe u narativnu građu premreženo žicom kroz koju je propuštena električna struja. Mi smo književnost koja je izrazito slaba kada su u pitanju čistači njene duhovne topike. Nekoliko je takvih knjiga, međutim, ipak bilo: «Na rubu pameti» Krleže, Cvitanovi romani, Daša Drndić. Kod ovih je pisaca koncentracija bila usmjerena na središnji ljudski akt kojega rezultat obično pokrivamo terminom korumpiranosti bića. Branimir Baron Brljević u svojoj Katarzi postupa donekle slično kao Krležin junak iz spomenuta romana, s time što je Brljević, za razliku od Krleže kojemu je glavni interes usmjeren prema 'van', u svoj račun unio i sebe. Nije blatna samo sredina, samo okruženje, nego sam od kala sastavljen i sam. Najblatnije je upravo ono što milje ocjenjuje kao najbolje u meni: pregršt citata i svladane škole, diplome koje su nam jedina prednost, jedini znak; mi smo papagaji koji konstantno ponavljaju naučene formule; između naših citata i našeg života nije moguće uspostaviti znak jednakosti; to su odvojeni svjetovi što između sebe korespondiraju jedino po načelu utilitarizma; doktorat, iako posve besmislena replikacija već bezbroj puta repliciranoga, ipak ima socijalnu ulogu - više nas cijene kumice na placu; naš ključni doprinos je, zapravo, obična topla voda.
Vrlo dobro
