Trebalo je proteći tri i pol milijarde godina otkako se razvio prvi primitivni život u moru da me jedne kasne subotnje večeri u srpnju, dok sam bio na večeri s nekim veselim društvom u središtu Osla, nazove Hugo Aasjord. “Jesi li vidio prognozu vremena za idući tjedan?” upitao me. (…) U Hugovim je planovima bilo nešto privlačno, nešto čega ponekad nisam bio ni svjestan, a čega možda još nisam svjestan, nešto što je na rubu vidnoga polja, kao kad rotirajuće svjetlo svjetionika munjevitim bljeskom cijepa mrak. Imao sam mnogo drugoga posla, ali sam ipak bez oklijevanja odgovorio: “Da, idemo na more u lov na grenlanđanku.”
Vrlo dobro
