Još jučer je sjedio na hotelskoj terasi, gledao kako sunce zaranja u more i pritom pokušavao nešto osjetiti, nešto poetsko, melodično, no samo je vidio kuglu kako tone i bio ravnodušan; onda je ustao i zajedno su otišli jesti, ribu s roštilja, sa češnjakom i pečenim krumpirom, i salatom, a uz to su pili vino; onda su napustili restoran, on je gledao u crno nebo, vidio kako padaju dvije, tri zvijezde i pomislio kako bi kod sljedeće trebao nešto poželjeti, razmišljao je što bi mogao poželjeti i promatrao njihovo treperenje, ali više nije vidio nijednu da pada; polako se vukući vraćali su se uz obalu, legli u krevet, slušali šum mora i radovali se snu. Sljedećeg jutra je bio hladan. Tako to brzo ide. Ona je uvijek bila mirna dok je on sjedio na terasi i promatrao sunce ili zvijezde. On je bio loše raspoložen i dosađivao se; nebeska tijela mu ništa nisu govorila. Sjedio je tu zapravo samo zato što nije znao što bi drugo sa sobom...
Vrlo dobro
