Josip Cvenić - s očitim respektom prema tradiciji i prema suvremenosti, od Jagode Truhelke do Stjepana Tomaša - i najnovijim romanom odlučio se za sentimentalno njegovanje zavičajne teme, čineći od Osijeka upravo ono što je na svoj način od Vukovara učinio Pavao Pavličić ili od Bjelovara Goran Tribuson. Vjerujući da će se zamućeni rukavci u romanu pokazati kao brzaci u istome filmu, ostaje da se na kraju složimo s autorom najmanje u jednome: da je odrasti uz rijeku doista Božji dar. U najmanju ruku: “imati jednu tetu više”! Svi koji imaju svoju rijeku, a među koje pripada i pisac ovih redaka, zato će s punim zadovoljstvom posegnuti za Cvenićevim najnovijim romanom, te sasvim sigurno čudesnoj teti (ne bez uzdaha!) uputiti diskretni rukoljub, ma gdje ona - tekla.
Vrlo dobro
