Petnaestogodišnji dječak iz južnog predgrađa Tunisa osjeća kako ga pritišće breme nepravde otkako je otvorio oči na ovome svijetu. Život mu kod kuće zagorčavaju otac i ostali bližnji, u školi kolege i profesori, na ulici okrutni dječaci, a tu su i političari sa svojim interesima i odlukama “za opće dobro”. Od nasilja, poniženja i bezosjećajnosti djelomično je utočište pronašao u knjigama, no onda je doživio bezuvjetnu ljubav. Upoznao je Bellu, otkrio je ljepotu i radost, pronašao snagu u sebi, podigao glavu koja je dotad uvijek bila oborena. No takva bliskost ne može potrajati u izrazito hijerarhijskom i nasilnom društvu, a odgovor tinejdžera na oduzimanje onoga što mu je jedino važno bit će nemilosrdan.
U višestruko nagrađivanom romanu Krasan bezdanYamen Manai daje glas tinejdžeru, dopušta da svom silinom iz njega probije bijes, gnjev zbog nasilja i svih nepravdi kojima su izloženi najslabiji u tuniskom društvu, od djece preko žena do životinja, pa i zbog nasilja nad prirodom, gradom i zemljom čije se ljepote nemilice uništavaju. Bijes je to protiv društva koje je korumpirano, klijentelističko, autoritarno, koje potire sve revolucijeu kojima se daju životi za bolju budućnost, koja je onda čak i u očima mladog čovjeka – nedostižna budućnost.
Kao novo
