Baš kao i u prethodnim knjigama, Sanjin Sorel – i u predmetnom, i u formalnom smislu – iskušava granice pjesme. Neprekidno mijenjajući stilove i poetike, ne zaustavljajući se na već dosegnutom – u nečemu nam je, međutim, poznat, štoviše isti: ostaje tvrdokorno vjeran poetskom eksperimentu. Uključujući, naravno, i zamke koje svaka radikalnost nužno podrazumijeva pri recepciji.
Lampedusa, splav meduza postmodernistička je poema, po mnogim karakteristikama jedinstvena u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U njezinu je fokusu utapanje tisuća nevinih ljudi koji bježe od rata i jalova, isprazna rasprava o stoljećima europske umjetnosti i kulture. Sukob je to prirode i kulture, borbe za goli život i uživanja u njegovim ljepotama. Pišući o dvostrukim standardima, kolapsu morala i lažne slike univerzalnih vrijednosti, Sorel ne štedi nikoga, pa ni sebe.
Vrlo dobro
