"U Legendi o svetom pijancu nema, pak, govora o mogućnosti suživljavanja s junakom pripovijesti. Činjenica da se čudo događa na početku, i da je to čudo više materijalne nego duhovne ili osjećajne naravi (junak iznenada dobije veću svotu novca) čine to djelo svjetonazorski znatno relativističkijim od romana Job. Dok u tom djelu čudo, koje je jedno i jedino te dugo iščekivano, zaista djeluje kao takvo, ovdje se to čudo ponavlja nekoliko puta, tako da smo svaki put sve svjesniji njegove relativnosti. U Bilješci o piscu prevoditelj spominje Hermanna Kestena i njegovu analizu novele. Kesten govori o Legendi kao parodiji ne samo čuda u vjerskom značenju te riječi nego i čuda u svakodnevnom značenju. Pritom, on navodi kako to čudo biva tijekom priče neprestance degradirano i moralno prokazano te da sukladno tome kvari karakter onoga kome se događa. Naposljetku, on u nepopravljivosti junaka i njegovu rajskom prkosu nalazi izraz autorove antireligioznosti, zaključujući kako u izgubljena čovjeka čudo može izazvati potpuni slom. Premda bi ta analiza mogla navesti i na zaključak kako je djelo svojevrsna obrana ateizma, takav bi zaključak bio pogrešan.” (Vijenac)
Vrlo dobro
