Zbirku novela Likovi s krme uglednog belgijskog pisca Marcela Mariëna valja početi od samog naslova, koji nije tek začudna i privlačna sintagma. Riječ je, naime, o metafori koja novošću svog obrata priziva jednu drugu, poznatiju, a pomalo i izlizanu metaforu, tj. preneseno značenje izraza pramčani kip (odnosno – lik, figura s pramca) kojim se, u francuskom jeziku, označavaju velike, važne i odsudne ličnosti u povijesnom, ili nekom drugom smislu. Mnoge među njima pripadaju tzv. sivim egzistencijama, odnosno malim ljudima. Nezamijećeni, neosvijetljeni u svom skrovitom, zamršenom, pa makar i sitnom djelovanju na kretanje broda čovječanstva morem stvarnosti, takvi likovi ostaju tek mračan teret, neraščišćen i prezren balast koji, međutim, dovodi ponekad u pitanje ispravnost i nadmoćnost pramca.
Svijet Likova s krme jest književni dvojnik jednog noćnog svijeta, kojim upravljaju nadrealni zakoni mašte (mašte lišene utopijske lakovjernosti), koji – unatoč svim odstojanjima i razlikama – djeluje kao poluga za preispitivanje dnevne strane života. Zato je čitanje Mariënovih novela ujedno poniranje u njezina zjala, proziranje mutnog lica onoga što se čini jasno, normalno i dopušteno
Vrlo dobro
