Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.
Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.
Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.
Vrlo dobro
