Kao što uvjerljivo pokazuje jedan od onda glavnih aktera pokreta, i jedan od rijetkih koji poslije nije okrenuo kabanicu, anarhist Jean-Pierre Duteuil danas ne samo da je politički korektno nego je i politički nužno (da bi se uspinjalo političkim hijerarhijama) ocrnjivati les événements – ne više samo zdesna nego i slijeva, iz centra, odasvud; i, znakovito, to se ima činiti uvijek istim propagandnim argumentima-klišejima: glavni pokretač Maja bila je želja studenata da se ušunjaju u djevojačke sobe na sveučilištima.
Maj je, tvrdi se, bio apoteoza konzumerizma, uvozna američkog life-stylea i muzike i, ponajprije, seksualne razuzdanosti; Maj je imao u najboljem slučaju samo kulturalan, ali ne i politički značaj, i taj se značaj svodi na sex, drugs & rock n’roll; Maj je bio ideološki homogen i isključiv, s neupitnom premoći dogmatičnog marksizma-lenjinizma, i nikad nije imao istinski revolucionaran potencijal itd.
Duteuil u svojoj knjizi vješto i temeljito razara te klišeje; ali pri tom se jednako kritički osvrće i na klišeje većine medijski istaknutih ok-skupina – onih koje pjevaju hvalospjeve Maju na komemoracijama što ih organiziraju. Ali budući da, kao što naznačava i sam podnaslov, to izlazi iz okvira njegove knjige, autor gotovo uopće ne dotiče, osim ovlaš i neizravno u kratkim poglavljima pri kraju knjige, ono što nazivam metafizičkim aspektom Maja – a koji, smatram, jedini može osvijetliti puno njegovo značenje za nas danas.
Vrlo dobro
