Antun Pavešković (1957), povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar, doktorirao je 1998. radnjom »Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija« i tada je bio jedan od rijetkih koji se sustavno i analitički bavio Vetranovićevim književnim opusom, koji se smatrao osobito zahtjevnim u studiju starije hrvatske književnosti. U to je vrijeme ovaj rad bio značajan i zbog činjenice što se s novim pogledima i analizama pojavio puna tri desetljeća nakon do tada važne Švelecove studije o Vetranoviću.
Od tada štošta se izmijenilo: pojavili su se novi radovi i drugi istraživači pa je i Pavešković objavio niz novih tekstova o istom piscu. To je vjerojatno i presudilo da ova prva autorova monografska studija o Vetranoviću ostane neobjavljenom. Tekst studije nije se mijenjao niti prilagođavao novim analitičkim prosudbama do kojih je, godinama se i dalje baveći Vetranovićem, došao i sam autor objavljujući ih u novim tekstovima. Ali, ovaj rad, koji je nastao sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, dragocjena je književnopovijesna građa, dok novi radovi, kao i zanimanje novih istraživača samo dokazuju da o našim starim piscima još uvijek nismo rekli zadnju riječ, već su njihova djela uvijek ponovno poticajima za nova i drukčija kritička čitanja.
Vrlo dobro
