Roman Marka Gregura Mogla bi se zvati Leda ruka je pružena u budućnost, i to čitatelju koji još uvijek ne postoji, a ako i postoji, svakako još nije dio pripovjedačeva života. Naime, roman govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi – sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, pa posvajanjem, pa makar i udomiteljstvom – u čemu ih sputavaju sustav i neki pojedinci, koji bi im u tome zapravo trebali pomoći.
Roman je pisan iz muške perspektive, ali u ime para koji čezne za djetetom i čija čežnja, nakon niza razočarenja, dijelom eskalira prema ljutnji, a dijelom ih postavlja na turbulentni životni roller coaster na kojem se, ponekad u istom danu, emocije uzdižu do euforije, a nakon jednog telefonskog poziva strmoglavljuju u malodušnost i apatiju. Ucijenjeni pozicijom građanina koji se obraća slijepoj, ali svemoćnoj administraciji, unatoč svemu nastavljaju svoju tihu i pokornu borbu s institucijama, čiji se kraj ne nazire. Kratka poglavlja upućena Ledi, djetetu kojeg nema, nešto su kao svakodnevna molitva u kojoj se prepliću sjećanja na djetinjstvo, mladost, zapisi o suvremenosti i - maštanja o novom djetinjstvu. Ledinom.
Vrlo dobro
