Mor čuči negdje na panju među lišćem i mahovinom. Sluša kako ga netko zove, ali on već ništa ne razumije. Kad ga pomiluje grančica, zazriči zričak na rutavim mu prsima - on im ne zna ništa reći. Spusti se - i ide četveronoške kroz travu i suza za suzom runi mu se niz lice na lišće, na zemlju ispod njega.
Samo katkad, ali to je tako rijetko, sjeti se on bio nekad čovjek - i onda se prikrade kroz šibike i ševare na kraj šume - i u predvečerje kad tonu zvijezde za oblacima iza horizonta - sjedne na panj na rubu šume i gleda na cestu - i put, kao da čeka nekoga da mu se vrati!
Tko će se to njemu vratiti!?
Kao novo
