Zbirka “Na samotnoj prevlaci otoka Vange” pulskog pripovjedača i pjesnika Vojina Pašića objedinjuje šest neobičnih priča koje su istinsko književno otkriće. Već to što su pisane štokavskim makaronskim mišungom krajnje istočnih i krajnje zapadnih opcija govori da je riječ o autoru koji nije fasciniran granicama i službenim viđenjem stvarnosti, niti jezične niti bilo koje druge. Međutim, ova knjiga vrije upravo od “stvarnosti” — i prošle i sadašnje i buduće i nikad viđene i bezbroj puta viđene…Uplićući fantastične momente u čvrst realistički prosede, vezan ponajviše uz Pulu ili otok Hvar, Pašić svojim baroknim modelom, svojim dugim rečenicama i apartnim usporedbama, pokazuje da narativno zaplitanje ne mora biti znak autorske slabosti. Naprotiv. Stoji da kod mnogih novih pisaca takav poetički izbor obično na ekstenzivnosti — prizemnije rečeno: u brbljanju — i završi, no Pašić za razliku od njih svoju bogatu narativnu smjesu nevidljivo drži na uzdi. Naime, autor sve priče ove zbirke vodi ravno do suverenog kraja, pa mu zapravo epska potreba da se njihov završni akcent dugo priprema ima itekakvog rezona. O čemu god da Vojin Pašić piše, radi to vrlo fino i ironično i u određenoj dozi subverzivno na malo puta viđen način. I što je posebno važno: nimalo nije doslovan, jer svaka njegova priča bez ostatka sadrži i duplo dno. Za one koji traže manje: da, u pričama ima politike, seksa i uznemirujućih prizora.
Vrlo dobro
