Postoji samo jedna stvar koja je zajednička u svim izložbama, fotografijama i književnim zapisima Bronke Nowicke, a to je upravo – stvar. Središnja točka njezina umjetničkog svijeta u kojem koristi različite medije gotovo uvijek je predmet: slika predmeta, odnos s predmetom, opis predmeta koji govori o nečemu što nam je amputirano i što katkad izaziva fantomsku bol. Među tim predmetima su sasušene vrećice čajeva koje je pila s dragim osobama, a u njima fotografije tih osoba. Rentgentska slika torbice pokojnice, koja je, znajući da je neizlječivo bolesna, u njoj nosila sapun, četkicu i češalj, za slučaj da nenadano završi u bolnici. Pijesak iz ušiju plišanog mede, jedino što je ostalo od nekadašnjeg igrališta na koje je Nowicka kao djevojčica nosila medu…
„Nahrani kamen“ nesvakidašnje je dirljiva knjiga. Opsegom mala, ali učinkom na čitatelja moćna knjiga o ljudima, kao i o – stvarima. Govoreći o materijalnom, ona govori zapravo o neopipljivom, a ukazujući na beživotnost predmeta, ispisuje život koji pulsira i bubnja. Knjiga je ispripovijedana iz perspektive djeteta koje mora prigrliti svijet s one strane gdje je svijet najokrutniji. Dijete hoće nahraniti kamen, ali kamen je nemoguće nahraniti kao što je nemoguće odrasti bez boli i otkloniti neimenovani nedostatak koji je sastavni dio svakog od nas i preduvjet naše svekolike osjetljivosti.
Vrlo dobro
