Nepovredivo mjesto, debitantska zbirka priča Igora Ivka, po mnogočemu je nesvakidašnja pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Ne događa se često da neki mlađi autor tako autoritativno stupa u priču, balansirajući između motivskog realizma i duboko egzistencijalističkog stava prema svijetu, vlastitom pripovjednom zrelošću zaštićen od težine tematskog kompleksa odabranog za sižejnu obradu.
Mladić koji sahranjuje svog oca, radnici poludjeli od repetitivnosti uredskih poslova, od laži i besmisla svijeta, ljudi kojima je život tek počeo, a već ga moraju tražiti drugdje, u Njemačkoj ili Irskoj – samo su neki od antijunaka običnoga i svakodnevice s kojima bi se čitatelj mogao lako poistovjetiti.
Kao što je Annie Ernaux u svome Mjestu tražila jezik kojim će opisati klasnu patnju djetinjstva i mladosti, Ivko će u svom Nepovredivom mjestu opisati one koji su barem jednom u životu pomislili kako život – pod sjenom neimaštine, razbijenih iluzija i uobičajenoga jutarnjeg besmisla sviju stvari – nije doli apsurd egzistencije, njegovo vječito ponavljanje.
Kao novo
