Rođen u sicilijanskoj plemenitaškoj zemljoposjedničkoj obitelji; napustio studij prava kako bi se posvetio književnosti. Nakon mladenačke, domoljubno-romantičarske faze, u kojoj je napisao nekoliko romana, pisao je ljubavne romane iz građanske sredine, od kojih je roman Priča o crnoglavki (La storia di una capinera, 1871) postao prava uspješnica. Nakon preseljenja u Firencu (1869), a osobito u Milano (1872), njegova očaranost velikim i modernim gradom kao došljaka iz tradicionalne, polufeudalne sicilijanske sredine, došla je do izražaja u romanima dramatična naboja i naglašene retorike (Eva, 1873; Eros, 1874; Kraljevski tigar – Tigre reale, 1875), o mondenom velegradskom životu, fatalnim ženama i strastvenim ljubavima. No već novelom Nedda (1874), o siromašnoj sicilijanskoj beračici maslina, najavio je novu, verističku fazu svojega stvaralaštva. U središte njegova zanimanja dolaze »poraženi« iz njegova zavičaja, žrtve neumoljivih mehanizama sudbine i okrutne borbe za opstanak, o kojima progovara kroz naratora što maksimalno teži impersonalnosti. Za razliku od bliskoga Zolina naturalizma (od kojega je preuzeo ideju o ciklusu romana), njegovi antijunaci nisu pripadnici proletarijata industrijskih gradova, nego sicilijanski težaci i ribari, uronjeni u nepromjenljivi arhaični svijet. Od pet planiranih romana ciklusa naslovljenoga Poraženi (I vinti), napisao je dva: Obitelj Malavoglia (I Malavoglia, 1881), o propadanju siromašne ribarske obitelji, i Meštar Don Gesualdo (Mastro Don Gesualdo, 1889), o prividnu uspjehu pripadnika nižega društvenoga sloja, koji unatoč mukotrpno stečenu bogatstvu na kraju doživljava osobni i obiteljski poraz. Osobito se izdvajaju njegove novele (npr. zbirke Život na poljima – La vita dei campi, 1880; Seoske novele – Novelle rusticane, 1883), od kojih je neke preradio u kazališne komade. Najpoznatiji je Seosko viteštvo (Cavalleria rusticana, 1884), koji je postigao golem uspjeh, a potom ga je uglazbio P. Mascagni, te Vučica (La lupa, 1896).
Vrlo dobro
