Roman ’’Omara’’ spisateljice Ive Ušćumlić, koja je zamjetno umijeće pokazala već prvijencem ’’Duhovi’’, daje atmosferičnu sliku vrućeg ljetnog Zagreba kad nestaje jedna žena i košmara u što se pretvara život njenih bližnjih. Premda je u prvom pripovjednom planu rješavanje zagonetke nestale osobe, teško bismo ovaj roman mogli svrstati u krimić. S iznimno napetom radnjom isprepliće se unutarnji život protagonista te analiza jedne ljubavi pa tekst naposljetku prerasta u metafizičko propitkivanje ontologije tog najvažnijeg od svih osjećaja: od čega se on sastoji, što ga okida i što prekida. Za razliku od mnogih drugih hibridnih tekstova, ovaj roman nema vidljive šavove spajanja elemenata zabavne i visoke književnosti. Pripovijedanje klizi toliko glatko da je teško odvojiti kriminalističku fabulu od metafizičkih pitanja. Sve se tu stapa u jedan homogen, čvrst diskurs bez pukotina kojem niti što nedostaje niti čega ima previše. Pripovjedačica se analeptički poigrava sa sižeom i fabulom, sa „sada“ i „nekoć“, te tako majstorski konstruira priču koja sa svakom novom pročitanom stranicom postaje zanimljivija, stvarnija, bliža. Radnja romana zbijena u nekoliko vrućih mjeseci zapravo se proteže na trideset godina gradeći od priče savršen mozaik.
Vrlo dobro
