Said korijene orijentalizma pronalazi u srednjovjekovnoj Europi koja se opasnim islamskim protivnicima počinje suprotstavljati, osim oružjem, i upoznavanjem istočnih jezika i "zabluda" njihove vjere. Crkveni sabor u Beču donosi primjerice već 1312. godine odluku o osnivanju katedri arapskog jezika u većim sveučilišnim centrima, primjerice Oxfordu i Salamanci. Orijentalni studiji koji polako niču širom Europe dijete su želje da se pobije protivnik i dokaže kršćanska premoć. Kolonijalni uspjesi, koje u narednim stoljećima postižu europske države, dalje potiču orijentalne studije i istočne teme u književnosti. Prema Saidu prekretnica u orijentalizmu je Napoleonova intervencija u Egiptu 1798. godine, kada dotadašnja literatura o Arapima i islamu izravno utječe na terensku politiku Napoleona i njegovih zapovjednika, ali se i orijentalni Egipat otvara mnogobrojnim francuskim znastvenicima i putopiscima. Autor insistira na činjenici da ne samo da politika i državni interesi utječu na znanost i književnost, nego i obrnuto. Obrasci ponašanja kolonijalnih gospodara u Egiptu ili drugdje plod su ne samo "terenskog rada", nego i kabinetskih napora putopisaca, filologa, povjesničara i geografa. Kolonijalni administratori često su, kako naglašava Said, poput Don Quijotea ostajali zarobljeni u svijetu predrasuda o iracionalnom, senzualnom, nesređenom, ambivalentnom, despotskom i barbarskom Orijentu, koji su upoznali u knjigama. Činjenica je, također, da znanstvenici orijentalisti, ni nakon što im je kolonijalna birokracija omogućila ponekad vrlo unosno zaposlenje na samom Orijentu, nisu napuštali viziju premoći upravo zbog svoje vladajuće pozicije...
Vrlo dobro
