Esejistička knjiga u kojoj jedan od najutjecajnijih književnih kritičara 20. stoljeća promišlja sudbinu zapadne kulture nakon katastrofa 20. stoljeća. Polazeći od metafore Modrobradova dvorca, autor razmatra krizu humanizma, položaj umjetnosti i jezika nakon Holokausta te pitanje može li se tradicija „visoke kulture“ održati u svijetu obilježenom nasiljem, ideologijama i tehnološkim promjenama. U središtu su odnos između umjetnosti i barbarstva, odgovornost intelektualaca te promijenjena uloga književnosti i filozofije u suvremenom društvu. Pisano eruditski, ali strastveno i poticajno, djelo povezuje književnost, povijest, politiku i teologiju. Zanimljivo je čitateljima koji promišljaju o smislu kulture danas, o granicama humanističkog nasljeđa i o tome kako čitati klasike u svijetu nakon velikih povijesnih lomova.
Kao novo
