Knjiga Ostalo je buka višestruko je nagrađivani prvijenac vrsnoga glazbenoga kritičara Alexa Rossa. On o njoj kaže: „To je kronika ne samo o umjetnicima nego i o političarima, diktatorima, bogatim mecenama i korporativnim direktorima koji su pokušavali nadzirati pisanje glazbe, o intelektualcima kojima je namjera bila presuđivati stilovima, o piscima, slikarima, plesačima i filmašima koji su na pustim stazama istraživanja postizali suradnju, o publici koja se bučno veselila, napadala ili ignorirala ono što su skladatelji stvarali, o tehnologijama koje su mijenjale način stvaranja i slušanja glazbe, o revolucijama, vatrenim i hladnim ratovima, imigracijskim valovima i dubokim društvenim promjenama koje su oblikovale okružje u kojem su skladatelji djelovali.
Knjiga Ostalo je buka nije napisana samo za one koji su dobro upućeni u klasičnu glazbu nego također – i to posebno – za one koji su usputno zainteresirani za taj pandemonij u predgrađu kulture.
Klasična glazba dvadesetog stoljeća, tema ove knjige, mnogima zvuči poput buke. To je u velikoj mjeri neukroćena umjetnost, neprilagodljivi underground. Dok se apstraktne mrlje boje Jacksona Pollocka na tržištu prodaju za milijune dolara, a eksperimentalni rad Matthewa Barneyja i Davida Lyncha analizira u studentskim sobama diljem zemlje, ravnopravna im glazbena djela još šire lagane valove nelagode među koncertnom publikom…
Ovi zvuci, međutim, nisu nimalo strani. Atonalitetni akordi pojavljuju se u jazzu; avangardni zvuci provlače se kroz mnoge hollywoodske filmove; minimalizam je oznaka rock, pop i dance-glazbe od Velvet Undergrounda sve do danas. Gdjekad se čini da je glazba buka zato što jest buka, ili blizu toga, jer je takva bila ideja.”
Vrlo dobro
