Los caídos ili, doslovce, ‘oni koji su pali’ polifoni je roman u kojem četiri člana jedne kubanske radničke obitelji – sin, majka, otac i kći – kroz unutarnje monologe i uz glas vrlo diskretnog pripovjedača vode čitatelja kroz estetiku ruševina u kojima žive posljednjih desetljeća Castrova socijalizma pod tropskim palmama. Sin se protivi režimu bez konkretnijih ideoloških uvjerenja,
bolesnoj majci patnja donosi mir i oslobađa je napora sudjelovanja u društvenoj stvarnosti, otac je hendikepiran muškarac rascijepljen između svojih ideala i nemogućnosti njihova ostvarenja, kći je opterećena rutinom kućanskih poslova, što je dovodi do emocionalne ravnodušnosti… U tom naletu introspekcija kubanska se stvarnost očituje kao slobodan pad u beskrajno vruće poslijepodne, u kojem se čini da je društvo tog karipskog otoka zatočeno u cikličkom ponavljanju povijesnih obećanja i ideala, u ostavštini revolucije i njezinih dostignuća i promašaja, siromaštva i dosade. Prisutna u cijelom romanu, ta dosada i “lavina vremena koja se sa svakim tvojim korakom obruši na tebe” očituju se kao tiha nemogućnost otpora propadanju dviju različitih generacija, onome što otac naziva “umijeće oskudice”, kao urušavanje u kojem članovi obitelji – rastrgane između fizičke slabosti, ekonomskog pada i izostanka svakog horizonta očekivanja – i ne pokušavaju ostvariti međusobnu komunikaciju.
Vrlo dobro
