O Abelarovim pismima kritičarka Jagna Pogačnik u pogovoru je zapisala kako se u njima "čita cijeli trubadurski repertoar općih mjesta ljubavnoga zanosa, tuge zbog neuzvraćene ljubavi, čežnje, ljubomore, nemira slučajnog viđenja i rastanka, odosno čitava ona povijest nemira što ih takva stanja izazivaju u pojedincu koji ovdje o njima svjedoči kroz medij pisama... pisama bez odgovora...".
U Abelarovim pismima, a još više u Portugalskim pismima iz samostana Drugi za kojim se čezne nepopravljivo je izgubljen. Žene koje pišu portugalska pisma toga su bolno svjesne, pa neke od njih čak ni ne pišu na papiru što ga je bar teoretski moguće odaslati, već na primjer, kao lik Anđeline, na vlastitom ovratniku, ili, još beznadnije, kao lik Asunte, na zidu svoje redovničke ćelije, svoje komunikacijske tamnice.
Vrlo dobro
