Pripovijetka "Pješčuljak" (Der Sandmann, 1817) napisana je u tradiciji crne umjetničke romantičarske bajke, vrlo popularne u ondašnjeg šireg čitateljstva, koja naglašava ono iracionalno, melankolično i obraduje teme ludila i fascinaciju zlom, često miješajući fantastične, morbidne elemente i istančani dekadentni esteticizam s onim grotesknim i ironičnim. Središnjom književnom vrstom tog romantičarskog pravca smatra se roman "strave i užasa" (u Engleskoj nazvan "gotic novel").
U ovoj pripovijetki Hoffmann nas već samim imenima lica uvodi u razgranato simboličko pletivo svoga odmaknutog svijeta kojega bismo najbolje mogli opisati kao spoj mitologije i psiho(pato)logije. Lik Pješčuljka iz pučke mitološke predaje, koji djeci sipa pijesak u oči i tako im donosi san, vuče podrijetlo iz grčkog mita o Hipnosu, bogu sna, sinu Noći i blizancu Smrti. U tom liku sadržana je personifikacija ludila, kao i teza, česta u Hoffmanna, o opasnosti koja senzibilnoj individui prijeti od principa zla koji utječe na čovjekovu psihu.
Vrlo dobro
