Roman Pop Edija Matića počinje od kraja, od mjesta gdje je za lažnog fratra Jadrana Grobareka skrivanje pod svećeničkom haljom već završilo jer mu je policija ušla u trag. No priča ide „unatrag“ s razlogom jer iako je ono zbog čega je Jadran pobjegao na otok i zbog čega su ga kasnije priveli u sobu za ispitivanje materijal za policijski zapisnik – sve ono između puno je više od toga. To između materijal je za roman, pa se Jadran Grobarek u isljedničkoj sobi i ponaša tako – kao literarni junak koji je jedva dočekao svoju priliku da zaživi i dočara inspektoru mikrokozmos otoka na kojem je od robusnog tjelohranitelja političara evoluirao u ateističkog duhovnog pastira.
Kao što lopov ne može odoljeti prilici za krađu, tako ni vrstan pripovjedač Edi Matić ne odolijeva prilici da od neobične biografije svoga junaka isplete priču od koje se ne odustaje do zadnje stranice – ne samo zbog svih junaka koje ćemo zavoljeti i za njih navijati, nego i zato što ovaj pisac zna bobu reći bob, a popu – pop.
Vrlo dobro
