Povijest, poetika i struktura paradigmatskih tekstova talijanskoga glazbenog libreta 19. stoljeća, doba zrelosti i predsmrtnog propadanja opere, predmet su oštroumnih književno-povijesnih i poredbenih studija poznatoga talijanskog povjesničara književnosti i pjesnika Folca Portinarija. Njegova su pitanja: zašto se povijest libreta mora promatrati ujedno kao povijest razvoja kulture i ukusa? Zašto libreto nije autonomno djelo i zašto je ravnodušan spram teksta? Zašto se libreto ne može raščlanjivati bez istodobnoga povezivanja s dva druga usporedna žanra - dramom i romanom? Napokon, zašto bez glazbene integracije libreto ostaje bezvrijedan ili tek prosječan književni uradak, odnosno Goetheovim rječima: Kako je moguće da se tolike (libretističke) gluposti, štoviše besmislice, tako sretno stapaju s najvišim estetskim sjajem glazbe?
Kao novo
