U romanu Pred crvenim zidom Irena Vrkljan nastavlja svoje prepoznatljivo isprepletanje autobiografskog pripovijedanja, sjećanja i promišljanja o pisanju. Osobno iskustvo više nije prikazano kao zaokružena životna priča, nego kao niz fragmenata, asocijacija i unutarnjih odjeka, u kojima se prošlost neprestano susreće s nemirnom sadašnjošću.
Naslovni zid metafora je rata, krvi, smrti i patnje, ali i granice pred kojom se raspadaju jezik, sjećanje i rukopis. Vrkljan ne opisuje ratne događaje izravno, nego istražuje kako kaos i nasilje prodiru u svakodnevicu, odnose među ljudima i samu mogućnost umjetničkog stvaranja. Lirski, fragmentaran i simboličan tekst donosi slojevito svjedočanstvo o vremenu krize te o upornom pokušaju da se iskustvu pronađe oblik.