Kada bezimeni glavni junak za četrdeseti rođendan dobije dnevnik i nalivpero od žene i sina, počinje revno zapisivati pojedinosti iz svakodnevice te sva svoja razmišljanja o životu. Vrijeme je poslijedubčekovske normalizacije u Slovačkoj, a on je obični, mali čovjek, pristojno odgojen katolik koji se učlanjuje u partiju i prihvaća baš sve prilike za osobni boljitak. Baš kada mu se na poslu osmjehne sreća i dobije promaknuće, pamet mu pomuti kolegica koja ga mami u izvanbračnu vezu…
Priča pravoga čovjeka još je jedna književna poslastica koju nam je pripremio Pavel Vilikovský, etablirani majstor ironije, humora i parodije. Ovoga se puta opredijelio za jedan od najzahtjevnijih žanrova – dnevnički zapis –i briljantno se stisnuo u otužno ograničeni okvir svojega protagonista. Da bi dnevnik djelovao autentično, od autora zahtijeva bezuvjetnu empatiju i poistovjećivanje sa sveukupnim vrijednosnim, jezičnim i misaonim svijetom glavnog junaka. Upravo u tome leži autorov trijumf – Priča pravoga čovjeka uistinu je vrhunski izmiješan koktel lakomislenosti, nepromišljene iskrenosti i nespretnog izražavanja glavnog lika. Problematizirajući poziciju malog čovjeka u širem socijalnom kontekstu i neminovno ispreplitanje osobne i društvene povijesti, Vilikovský je ispisao inteligentno, promišljanjima i duhovitošću protkano štivo.
Vrlo dobro
