Nova proza Irene Vrkljan tužna je priča o rastanku od nedavno preminulog partnera, pjesnika Benna Meyera Wehlacka. Spisateljica prepoznatljivo fragmentarno pripovijeda o suprugovoj demenciji i nemoći, svojoj usamljenosti i traganju za smislom sad kad ga nema, priznajući da nikad nije bila osobito vedra i vesela osoba – vječno zabrinuta zbog subjektivnih demona i objektivnih društvenih nepravdi – ali bez onoga tko ju je najbolje razumio posebno je teško.
Irena Vrkljan kroz cijeli se opus borila protiv zaborava. U svoje je tekstove utkala Marinu Cvetaevu, Sabine Spilerein, Waltera Benjamina, Miljenka Stančića, podsjećajući njihovim rečenicama i životima na ljude privržene vlastitim idejama, autsajderske sudbine koje valja pamtiti, sudbine onih koji su – njezinim riječima – uvijek "između“, kao i nepravde koje su im učinjene. Kao uostalom i ona, koja je između Zagreba i Belina, između poezije i proze, teksta i života, intimnog i društvenog.
Kao novo
