Upravo na tragu Jüngerovih razmišljanja možemo postaviti možda i najvažnija pitanja našega doba. Što je uopće ostalo od „vrijednosti“, tj. društvene i metafizičke kategorije rada? Kamo je nestala „egzistencijalna veličina“ radnika i kako je moguće da rad kao način života više nema istinskoga reprezentanta u suvremenoj povijesti? Kako je moguće da, svim poniženjima usprkos, radnik danas više nije sposoban ni za radikalnu pobunu ni za preinaku svijeta? (Goran Starčević, VIJENAC)
***
Kada se u jesen 1932. pred čitateljima pojavila knjiga Radnik njemačkog esejista i pripovjedača Ernsta Jüngera, započela je među njemačkim i europskim intlektualcima burna rasprava o Jüngerovu djelu, usporediva jedino s onom koja se desetak godina ranije odvijala u povodu objavljivanja Spenglerove Propasti Zapada.
Misaono slojevita i potentna, napisana pod snažnim utjecajem Nitzscheove metafizike volje za moći, Jüngerova knjiga izraze rad i radnik problematizira onkraj ekonomskih, političko-ideoloških, socioloških i psiholoških kategorija i »svih \'građanskih\' predodžbi očišćenog imperijalnog \'komunizma\'« (M. Heidegger). Pojam rada Jünger razotkriva u perspektivi prevladavanja nihilizma, kao način bitka čovjeka u epohi vladavine tehnike kada radnik na temelju svoje tehničke nadmoći i poriva za opasnim življenjem postaje gospodarom i vladarom nove svjetske povijesti.
Osim te temeljne filozofske intencije Jüngerova djela, čitatelju se u Radniku pruža i briljantna analiza modernih civilizacijskih i tehničkih fenomena te gotovo proročko promišljanje i danas aktualnih svjetskih problema političke, ekonomske i geografske naravi.
Vrlo dobro
