Zacijelo sanjam. U školi sam. Imam petnaest godina. Strpljivo rješavam zadatak iz geometrije. Sjedeći za crnim pisaćim stolom, razborito se služim kompasom, ravnalom i kutomjerom. Marljiv sam i miran. Kraj mene tiho pričaju drugovi. Jedan od njih ispisuje brojke na crnu ploču. Neki neozbiljniji igraju bridž. Katkada utonem dublje u san i bacim pogled kroz prozor. Jedna se grana blago njiše na suncu. Dugo promatram. Rastresen sam učenik ... Uživam u suncu, i naslađujem se onim djetinjim mirisom školskih klupa, krede i crne ploče. Tako se rado zatvaram u ovo dobro zaštićeno djetinjstvo! Znam: najprije djetinjstvo, škola i drugovi, potom dođe dan kada polažemo ispite. Kada dobijemo diplomu. Kada, s tugom u srcu, prijeđemo određeni prag, i isti čas postanemo ljudi. Tada nam korak postane odrješitiji...
Vrlo dobro
