Poetski zapisi Darije Žilić sakupljeni u zbirci s naizgled enigmatskim nazivom ”S rubova ekrana” upućuju nas u prostore poetike ispunjene nenadomjestivim senzibilitetom unutarnje gravitacije potrebne zbog doživljaja i osjećanja vremena i sebe sama. Lepršavo ispisane i napisane stranice ponajviše pjesama u prozi svjedoče o snažnoj upućenosti prema vlastitom diskursu svijeta i života, pokazujući onu jedinstvenu biti zbog koje je poezija ne samo još moguća već i potrebna. Nema tu nikakvih dosjetki ili ponavljanja. Poetski rukopis u funkciji je svjedočenja svakodnevice (njezinih fragmenata), koja time postaje isto tako artificijelna kao i sam tekst. Naravno, to ne znači kako se radi o bilo kakvom bježanju od stvarnosti već je riječ o njezinom drugačijem određenju i proširenju umjetničkom spoznajom. U tom pogledu posebno poglavlje naslovljeno ”Prijenosi značenja” apostrofira poetiku kao svojevrsnu ”zarazu” (iako ima tu i drugih određenja), moć riječi kao nešto konačno, moguće i smrtonosno, pa se u pjesmi ”Glog, srce i tuga” kaže: Gloginje se kotrljaju po ekranu, uzdišu gledatelji nad ljepotom. I život teče kao da nikad nitko otrovan riječima ili djelom, bio nije…”
- Stajer graf
Vrlo dobro
