Dok se u okvirima sferologije Sloterdijk intenzivno bavi na mikrorazini intimnošću ljudske egzistencije, na makrorazini učincima globaliziranja, u polisferičnome ustroju izričito se, pak, ispituje medijska konstrukcija stvarnosti. Sve to upućuje na obrat u razumijevanju čovjeka. Nije riječ više o kantovski postavljenome subjektu transcendentalne svijesti koji prostor uspostavlja iz kategorija i pojmova vremenski konstituiranoga opažaja objekata u-prostoru. Obrat je što se ljudska egzistencija u antropotehničkome prostoru izvodi kao rezultat primarne neodređenosti slobode. A to samo znači da čovjek nije niti rob prostora, a niti njegov povlašteni tvorac, premda je bitna odrednica slobode u intimnosti i sraslosti s onim što se uvijek može nazvati, u analogiji s Heideggerovim pojmom tubitka (Dasein) kao brige za sebe, “mojim” prostorom.
Kao novo
