Sve dok nismo naslikali sivu, rekao je jednom Paul Cézanne, ne možemo se nazivati slikarom. Kada Peter Sloterdijk prevodi tu tvrdnju u filozofiju, ona nam može zazvučati kao neumjerena provokacija. Zašto bi filozofija trebala promišljati o nekoj boji umjesto da se bavi etikom, metafizikom ili logikom? No već prvo povijesno iskopavanje podaruje vjerodostojnost toj intuiciji: koje su boje sjene u Platonovoj špilji? Ne slika li filozofija, prema Hegelu, uvijek grizaje? I ne implicira li Heideggerov bitak-u-svijetu obitavanje u difuznom sivilu? “Nije li umijeće življenja samo jednostavan naziv za teško provedivo istraživanje sivih zona?”, pita se Sloterdijk i slijedi sivu nit kroz povijest filozofije, umjetnosti i mentaliteta. Njegov su predmet interesa sivljenje crvene Njemačke Demokratske Republike, sivilo crno-bijelih fotografija i negostoljubivi krajobrazi književnosti. Istražujući sivilo kao metaforu, indikator raspoloženja i znak političko-moralne dvojbenosti, Sloterdijk nudi mnoštvo dokaza u prilog naslovnoj tezi.
Kao novo
