Treća pjesnička knjiga Roberta Perišića, prosječnom pratitelju književnih zbivanja poznatog prije svega kao britkog kratkopričaša i autora rado čitanih, prevođenih i nagrađivanih romana — tog će istog pratitelja možda i iznenaditi. Pjesnički potpis autora — koji je imenovao stvarnosno pjesništvo, a u prozi se i sam uglavnom držao nešto šire shvaćenog neorealističkog prosedea —naime je duboko uronjen u tkivo jezika, do razine da upravo on postaje primarni protagonist, da ne kažemo junak Perišićevih pjesničkih tekstova. Tako je i Siromašni čovjek kojeg boli glava prije svega učinkovita govorna maska;mutno ocrtani svatković nezavršive tranzicije, mnogoliki obris odražen u jezičnoj struji po kojoj Perišić pjesnik šiba u kajakaškom slalomu. Putem — kao prepreke i odbačene medalje — plutaju krhotine intimnih iskustava, konzerve svakidašnje tragedije, naplavine medijskog debrisa, strugotine literature i popularne kulture, mjehurići humora, korice sreće i muzike koja nam je grijala srca.
Kao novo
