Knjiga pjesma Ivane Šojat-Kuči Sofija plaštevima mete samoću poetski razlaže stanja ženskoga subjekta situiranog uglavnom u prostor jake dominacije nenaklone mu zbilje. Utoliko se ti poetizirani portreti žena mogu čitati i kao iskazi o oštricama svijeta, gdje se duše žena klate pokušavajući održati emotivnu i egzistencijalnu ravnotežu usuprot padu u besmisao i potpuno ništavilo.
Mimo vazda agilnih feminističkih pregnuća, autorica uglavnom poharane, ponižene, isprane i ranjene ženske intime pokušava lirski sanirati katalogom emotivnih registracija ili ispovjednim zagovorom, kadšto i izgovorom.
Iako stvarnosno čitke – rekli bismo, u gotovo linearnoj putanji – pjesme okupljene u knjizi Sofija plaštevima mete samoću izmiču poetičkom redukcionizmu takvog tipa pjevanja u hrvatskom pjesništvu i računaju s čestim diskursivnim obratima i iznenađenjima, nekada se nudeći kao izvješće o stanju, a nekada naprosto kao kumulirajući poetski obrazac. Kako bilo, autoričina knjiga-koncept samosvojan je i osviješten prilog recentnom trenutku mlade/mlađe hrvatske poezije. Štoviše, ohrabrujući signal da rješenja krize jezika kao krize viška stvarnosnosti možda leže u preformuliranju statusa lirskog subjekta.
Šojat-Kuči ne piše o sebi iz sebe, već iz drugih. Točnije, njezine pjesme pišu Druge.
Vrlo dobro
