Bolna je činjenica da Tonči Petrasov Marović, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, nije dočekao da za života vidi objavljenim svoj vjerojatno najambiciozniji literarni rad. Premda ga je pisao u otežanim životnim uvjetima, često prekidan akutnim napadima inače dugotrajnoga, kontinuiranog bolovanja, u roman „Sram i strah" uložio je punu mjeru svoje darovitosti i koncentracije. Kao što sam smatrao prilikom prvoga uvida u rukopis krajem osamdesetih, tako mislim i danas da je „Sram i strah" vrhunac Marovićeve prozne dionice i nezanemariv prilog poetičkoj i stilskoj amplitudi modernoga hrvatskog romana.
Koliko god se činilo da je njegov glavni junak Petar „iščašen" izglobljen iz svojega konteksta, ispostavit će se da je samo vrijeme lomljeno i razdrto. Tonči Petrasov Marović suvereno koristi višestruki pogled, nemogućnost fokusiranja na istu razinu, da bi ukazao na dramu što su je doživjeli njegovi suvremenici. Iako piscu jamačno nije primarni cilj društvena kritika, nema dvojbe da je niz silovitih slika i drastičnih situacija svojevrsna invektiva i na političku realnost, posebno na razne vidove represije.
Iz pjesnikove ostavštine dvadeset godina nakon njegove smrti dobivamo prozu koja nadmašuje bilo koja ograničenja razdoblja ili trenutka u kojem je pisana.
Vrlo dobro
