Naslovnu tramvajsko-autobusnu dosjetku kojom vozač upozorava putnike na nemoguću akciju, sredinu koju valja “unaprijediti”, niukoliko ne treba shvatiti samo kao autorovo osviješteno ogovaranje vremena “zloupotrebom” njegova apsurdnog potencijala. Knjiga putopisa, reportaža i portreta puno je privatnija i neideologističnija nego što bismo to mogli očekivati. Većim dijelom ona se čini kao vrlo dinamičan repetitorij piščeva sjećanja koji nudi uvid u repertoar urbane fronte i pripadnih joj simbola, fenomenološke ili umjetničke identitete, autorova književna naslanjanja i veze te “poročne” ljubavi. Čini se da je Radakovićev temeljni kolegij fiksacija koja ne zapostavlja strast. Dapače, bez nje je ona prostodušno zurenje u prazno. A praznine nema tamo gdje su gradski ritmovi osvjedočeni egzistencijom punokrvnih konzumenata.
Bilo da piše o kafićima, automobilima, pušenju, putovanjima, mišicama, nogometu, Stonesima ili Krleži, Radaković neprestano esejizira na samom rubu književnosti i čiste improvizacije. U svoj će “spomenar” također arhivirati britansko književno iskustvo i osobni touch koji je imao s nekolicinom engleskih pisaca pri njihovu medijskom i kulturnom posredovanju u Hrvatskoj. Ima stanovite nostalgije i sentimentalizma u ovim zapisima koje autor “liječi” radikalnom potrebom za novim. Novim, koje prekoračuje granice, mada već u tom času zna da živi od nepotrošivosti uspomena na neki bolji život. Na tragu vozačke ideologije knjige, Radakovićevo “kočenje” u njenom drugom dijelu svakako nije preventivna uskrata ushita kojim je vozio dopola knjige nego pokušaj piščeve konsolidacije da bi se izmjerilo prijeđene kilometre, ali i one što slijede…
Vrlo dobro
