Momčilo Popadić (Pop ili Pope), pjesnik, esejist, novinar, rođen je 25. ožujka 1947. godine u gradiću Blato na Korčuli. Slijedeći svoju zvizdu posipao je zvjezdanim prahom više od desetljeća stranice Nedjeljne i Slobodne Dalmacije, dalmatinsku šansonijersku scenu, lutkarske igrokaze, ostavio je nešto svog čudesnog talenta po svim jadranskim gradovima i škojima, u Zagori i šire, šire.
Surađivao je s poznatim hrvatskim kompozitorima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem.
Njegove pesme u izvođenju Meri Cetinić (“Stari ljubavnici”), Olivera Dragojevića (“Oprosti mi, pape”, “Najlipše te ‘jubi oni što te gubi”, “Ča je život vengo fantažija”), Jasne Zlokić (“Skitnica”), splitske hard-rock grupe Metak (“Da mi je biti morski pas”, “Ona ima svoju dragu mamu”, “U čekanju”, “Ludnica”, “Tetrapak”), hrvatskog pop sastava Novi fosili (“Sjeti se”, “Momo, zašto plačeš”, “Do zadnjeg dinara”, “Tonka”, “Košulja plava”) postigle su veliku popularnost.
Umro je uoči rata, u 43. godini, od raka grla.
Služio se naizgled jednostavnim sredstvima – ljudskim mozgom, novinarskim blokom, pjesničkim perom i nevjerojatnom ljubavlju. Za ljude. Za more. Za prostor. Za kulturu. Za riječ.
“Svoju zvizdu slidin” sadrži poeziju, komentare, intervjue, kolumne i humoreske u izboru urednika Slobodne Dalmacije Damira Šarca, na čitanje i uživanje sviju…
Vrlo dobro
