Tihi noćni razgovor tete Ane sa svetim Vlahom pjesnički je monolog ukorijenjen u dubrovačkom jeziku, krajoliku i duhovnom nasljeđu. U središtu je jednostavan, prisni razgovor žene sa zaštitnikom Dubrovnika, kroz koji se osobna pobožnost prepleće s ljubavlju prema Gradu, njegovim ljudima i svakodnevnom životu. Paljetak govori toplim, bliskim glasom, oslanjajući se na ritam i izražajnost dubrovačkoga govora.
Djelo istodobno djeluje kao lirska molitva, spomen na gradske običaje i nježna posveta Dubrovniku. U njemu se izmjenjuju humor, poniznost, zahvalnost i tiha briga, a svetac nije prikazan samo kao udaljeni zaštitnik, nego kao blizak sugovornik kojem se povjeravaju male i velike ljudske nevolje. Kratka forma i zvučnost stiha daju tekstu gotovo obredni ugođaj, dok njegova jednostavnost čuva neposrednost i emocionalnu snagu.